Otvoreno pismo ministru rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Josipu Aladroviću

Poštovani gospodine ministre Aladroviću,

otvorenim pismom se obraćamo nakon niza prijedloga za suradnju između Vašeg Ministarstva i Hrvatske mreže protiv siromaštva (HMPS), a koja je izostala u cijelosti – osobito u kriznim vremenima tijekom pandemije kada je potrebno povezati sve one dionike u društvu koji imaju znanja i volju za rješavanjem niza socijalnih problema Hrvatske. Civilno društvo se u razvijenim demokratskim državama smatra „socijalnim ljepilom“, nudeći priliku da se „čuje glas“ onih koji zastupaju interese ranjivih, marginaliziranih društvenih skupina. To je prilika i za demonstriranje demokratske vladavine onih koji vladaju, a građanima je to poruka kako je civilno društvo dio modernog, građanskog društva utemeljenog na suvladavini.

Socijalni problemi su postojali i prije Vašeg preuzimanja čelnog mjesta u Ministarstvu nadležnom za „velike“ socijalne sustave zapošljavanja/nezaposlenosti, starenja i obitelji, socijalne skrbi, te stoga ne očekujemo da svi problemi budu riješeni u relativno brzom roku, no zabrinjava činjenica da se socijalni problemi umnožavaju – umjesto da se smanjuju ili nestaju. Problemi su rezultat višegodišnjeg zaostajanja za strukturnim reformama u vidu razvoja ključnih kompetencija upravljanja sustavom, kao i reformi koje označavaju ozbiljnija financijska ulaganja, zakonske promjene, donošenje strateških dokumenata i jasnije pozicioniranje socijalne politike Hrvatske kao jedne od ključnih javnih politika.

Naprimjer, godinama najavljivane „dubinske“ promjene Zakona o socijalnoj skrbi (koji je od 2013. do danas imao osam novela) dovele su do nejasnih kriterija pri izboru članova radnih skupina za izradu novoga Zakona, nejasnih zadaća i ciljeva izrade novog Zakona, izlazak pojedinih članova iz radne skupine zbog nepostojanja jasne komunikacije i sl. Ključni Zakon u području socijalne skrbi je tako postao predmet spora između stručnjaka i resornog Ministarstva, a njegovo noveliranje se uglavnom dovodi u vezi s kriznim događajima u kojima su uključeni djelatnici iz sustava socijalne skrbi.

Nepostojanje strateških dokumenata, kao što je Nacionalna obiteljska politika, Nacionalna demografska politika, Nacionalna politika za mlade i sl., dovode do niza nepovezanih, „ad hoc“ mjera u području politika za djecu, mlade, obitelji te nejasnog smjera daljnjeg razvoja Hrvatske. Također, nesudjelovanje stručnjaka u izradi nacionalnih politika za starije i borbe protiv siromaštva dovode do činjenice da za navedene dokumente ne postoji javni interes, a niti predviđena značajnija sredstva za provedbu (slabih) mjera. Godinama najavljivane mjere razvoja socijalnih usluga (od definiranja cjenika socijalnih usluga, izrade kataloga usluga, socijalnog ugovaranja, veća ulaganja u socijalno poduzetništvo, razvoj novih usluga za starije i osobe s invaliditetom…) su uglavnom dio redovitih najava na raznim stručnim skupovima – i tako već desetljećima. Natječaji iz područja suzbijanja siromaštva iz nacionalnih i europskih izvora koje provode organizacije civilnog društva su zapostavljeni i nisu prepoznati kao prioritetni, a pojedine nacionalne politike osmišljavaju i provode strani konzultanti (i međunarodne agencije), dok su domaći neovisni stručnjaci postavljeni sa strane.

I dalje ne vidimo nikakve poveznice (strateške projekte) u području socijalne politike i sustava odgoja i obrazovanja, kao i reformi sustava potpore nezaposlenima. Najavljena „vaučerizacija“ cjeloživotnog učenja je primjer „ad hoc“ akcije u kojoj je naznačeno da će „odlukom ministra“ biti određeni kriteriji za dodjelu vaučera nezaposlenima što dovodi do daljnje centralizacija sustava.

Potpora nezaposlenima tijekom pandemije je nejasna i nije jasna uloga tijela unutar sustava zavoda za zapošljavanje – CISOK-a tijekom i nakon pandemije, u što je Hrvatska uložila znatna sredstva osnivanja takvih centara koji su prije svega namijenjeni mladima kako bi prebrodili krizu nezaposlenosti. Kriza koju će pandemija pokazati tek u sljedećim desetljećima u području obrazovanja djece i mladih, kao i njihovih vještina za život i tržište rada, upućuje da je potrebno kontinuirano osmišljavati mjere prevencije i podrške, povezujući sustave zapošljavanja, obrazovanja i socijalne skrbi.

U području socijalne skrbi „suradnja“ Ministarstva i javnosti je uglavnom putem medija – tako je i Ministarstvo putem medija najavilo povećanje osnovice za zajamčenu minimalnu naknadu s 800,00 na 1000,00 kuna koja će biti predložena u novom Zakonu o socijalnoj skrbi, a koji bi trebao biti i u primjeni od 1. siječnja 2022. godine.  Ovdje smatramo važnim istaknuti da su mnoge zemlje Europske unije unaprijedile sustave naknada usmjerenih na zaštitu najsiromašnijih u vrijeme pandemije dok su u Hrvatskoj takve mjere izostale. Osim najavljene isplate tzv. Covid dodatka umirovljenicima s mirovinama nižim od 4000 kuna – što je mjera koju pozdravljamo – potrebno je osigurati hitnu pomoć najsiromašnijima, osobama s invaliditetom koje žive od osobne invalidnine ili primatelja zajamčene minimalne naknade podsjećajući da su i oni imali povećane izdatke tijekom pandemije te je i njima trebalo osigurati isplatu COVID dodatka.

Prema analizama Hrvatske mreže protiv siromaštva, najavljeno povećanje zajamčene minimalne naknade za 200 kuna ne čini nam se nikako dovoljnim za podmirenje osnovnih životnih troškova, osobito ako je poznato da linija siromaštva za samca u Hrvatskoj iznosi 2700 kuna mjesečno. Očigledno je da će i nakon povećanja primatelji zajamčene naknade ostati u velikom riziku od siromaštva. Dobar dio europskih zemalja osigurava socijalnu pomoć svojim građanima u iznosu  od 50  pa do 80 % linije siromaštva, a preporuka Europskog parlamenta iz 2010. godine je da osnovna naknada za siromašna bude izjednačena s linijom siromaštva. Nakon povećanja zajamčene minimalne naknade u Hrvatskoj na 1000 kuna, nacionalna naknada za najsiromašnije doseći će tek 37 % linije siromaštva. Izvjesno je da iznos neće biti dostatan niti za podmirenje minimalnih prehrambenih troškova siromašnih građana, a mi u HMPS zagovaramo uspostavu dostojanstvenih socijalnih naknada i sustava minimalnog dohotka u Hrvatskoj.

Dodatno svemu navedenom činjenica je da se broj primatelja zajamčene naknade značajno smanjio zadnjih godina, a godišnji trošak državnog proračuna za tu stavku je pao sa oko 700 milijuna kuna godišnje 2014. godine, na 440 milijuna koliko je planirano za 2021. godinu. Smatramo da bi socijalno pravednije bilo da su se ukupna izdvajanja iz proračuna za siromašne zadržala na istoj razini izdvajanja te da se sada taj ukupni iznos iskoristio za značajnije unaprjeđenje sustava zajamčene minimalne naknade koji je usmjeren na zaštitu standarda najsiromašnijih članova hrvatskog društva.

Pozivamo Vas na suradnju s HMPS u izradi i provedbi nacionalnih strateških dokumenata, kao i unaprjeđenja cjelokupnog socijalnog sustava, koristeći mrežu organizacija i nezavisnih stručnjaka Mreže te dobivanja uvida u „glas“ ranjivih i marginaliziranih skupina koje nemaju prilike medijski eksponirati „svoj slučaj“.

S poštovanjem,

Nedjeljko Marković, dipl. socijalni radnik, predsjednik Mreže, predsjednik Izvršnog odbora
Prof. dr. sc. Zdenko Babić, potpredsjednik Mreže i član Izvršnog odbora
Mr. sc. Aleksandra Selak Živković, potpredsjednica Mreže i članica Izvršnog odbora