Za slučaj “Franak” odgovorne su vladajuće strukture

Hrvatska mreža protiv siromaštva smatra kako je siromaštvo stvar političke odluke. To znači da o tome hoće li ili neće u nekom društvu biti izraženog siromaštva odlučuju oni koji imaju poluge vlasti u svojim rukama i koji svojim (dobrim ili lošim odlukama) odlučuju o sudbinama velikog broja ljudi

Razgovarala: Ivona Conjar

Nezaposlenost, siromaštvo i kriza svakodnevne su teme domaće javnosti. S ciljem smanjenja financijske nemoći i socijalne ugroženosti u ožujku prošle godine osnovana je Hrvatska mreža protiv siromaštva. S predsjednikom Mreže prof. dr. Ninom Žgancem razgovarali smo o njihovim planovima i aktualnom stanju u našem društvu te možemo li i kako promijeniti ovu nepovoljnu situaciju u kojoj se svi nalazimo.

Koliko iznosi stopa siromaštva kod nas, a koliko u Europskoj uniji te koje su zemlje „najgore“ po tom pitanju?

Prema službenim podacima iz 2013. godine stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj iznosi 19,5 posto. Prema tim podacima Hrvatska se nalazi uz još nekoliko zemalja, poput Rumunjske, Bugarske, Grčke, Španjolske, odnosno pri vrhu zemalja Europske unije. Međutim, ono što je problematično kod ovog izračuna jest relativno niski prag koji je postavljen kao onaj od kojeg se računa ova stopa. Stvarna situacija po našem je mišljenju puno gora i značajno veći broj hrvatskih građana živi u siromaštvu. Inače, prosječna stopa rizika od siromaštva u zemljama Europske unije iznosi 24,8 posto. I ova brojka pokazuje koliko su hrvatski podaci diskutabilni.

Već se desetljećima uzornim smatra skandinavski model socijalne politike po kojem se mjeri opća razvijenost nekog društva – to nije ekonomski kriterij nego kriterij socijalnog razvoja i blagostanja. U protivnom bi se s pravom postavilo pitanje – a koja je svrha „društvenog bogatstva“ kad dohodak može biti iznimno visok, a društvo siromašno?

Kako se može izaći iz siromaštva? Što pojedinac može učiniti ako je bez posla te je zbog duga ostao bez kuće?

Problem siromaštva je po našem mišljenju u prvom redu strukturalne prirode tj. društvene okolnosti su one koje dominantno uvode pojedinca i obitelji u svijet siromaštva. Nitko, odnosno zanemarivo mali broj građana, svjesno odabire život u siromaštvu. No to ne znači da pojedinac nema nikakvu odgovornost za svoju životnu situaciju i da na nju ne može ili ne treba utjecati. Obrazovanje, zapošljavanje, primjerena plaća, priuštivost zdravstvenih, socijalnih i drugih usluga neka su od područja koja moraju biti tako postavljena u društvu da ih pojedinac može iskoristiti za svoj kvalitetan život.

Odgovornost pojedinca seže do određene granice, no svjedoci smo da u Hrvatskoj različite strukture poput banaka, poslodavaca, zdravstvenih, obrazovnih i drugih sustava nisu uvijek tako uređeni da pojedinac može utjecati na njih na način koji će mu osigurati dostojan život.

Europska unija stvorila je Strategiju 2020. (smanjiti broj siromašnih za 20 milijuna do 2020. godine ). Nije li to malo preambiciozan plan? Što se konkretno nalazi u strategiji s ciljem smanjenja stope siromaštva?

Po našem mišljenju to nije preambiciozan plan budući da u Europi ima preko 120 milijuna siromašnih. Međutim, ono što je problematično jest to da se zadnjih godina broj siromašnih ne smanjuje nego se on dapače – povećava. To poziva na alarm i Europska mreža protiv siromaštva kroz široki spektar inicijativa nastoji utjecati na to da se Strategija Europa 2020 zaista počne ostvarivati. Kao što je poznato ova strategija predviđa da se Europa razvija u smjeru rasta koji će biti pametan, održiv i uključiv.

O kojim se točno planovima radi?

Postavljeno je nekoliko ključnih socijalnih ciljeva: pored smanjenja broja siromašnih za 20 milijuna to su postizanje 75-postotne zaposlenosti i smanjivanje stope ranog napuštanja obrazovanja na 10 posto. Također, predviđeno je djelovanje u okviru sedam ključnih inicijativa među kojima se nalazi Europska platforma protiv siromaštva. Ključni mehanizam ostvarivanja socijalnih ciljeva Europske unije nalazi se u Europskom socijalnom fondu koji godišnje raspolaže s oko 10 milijardi eura od kojih najmanje 20 posto treba biti raspoređeno na ciljane programe borbe protiv siromaštva. Različiti su programi predviđeni putem kojih se raspoređuju sredstva, a koji direktno mogu utjecati na smanjivanje siromaštva. To su npr.: EU program za zapošljavanje i socijalne inovacije, Fond za globalizacijsku prilagodbu, Europska pomoć za najpotrebitije itd.

Očekujete li kod nas radikalne promjene na političkoj sceni kao na primjer u Grčkoj?

Hrvatska mreža protiv siromaštva smatra kako je siromaštvo stvar političke odluke. To znači da o tome hoće li ili neće u nekom društvu biti izraženog siromaštva odlučuju oni koji imaju poluge vlasti u svojim rukama i koji svojim (dobrim ili lošim odlukama) odlučuju o sudbinama velikog broja ljudi. No istovremeno Mreža je nepolitička organizacija čija je jedina ideologija promicanje i zaštita ljudskih prava građana. U tom smislu ne želimo se upuštati u nagađanja o razvoju situacije na političkoj sceni i naša će kritika, ali i pohvala biti upućena svakoj vlasti analogno tome koliko će ona štititi ljudska prava građana u području njihove zaštite od siromaštva i socijalne isključenosti.

Koja nam europska zemlja može biti uzor u socijalnoj politici?

Već se desetljećima uzornim smatra skandinavski model socijalne politike koji je na globalnoj sceni uspio profilirati i posve novi kriterij po kojem se mjeri opća razvijenost nekog društva – to nije ekonomski kriterij nego kriterij socijalnog razvoja i blagostanja. Kad bi se razvijenost društva mjerila samo u iznosima dohotka per capita onda bi se s pravom postavilo pitanje – a koja je svrha takvog „društvenog bogatstva“ kad dohodak može biti iznimno visok, a društvo siromašno?

U mnogim društvima koja ne vode računa o socijalnom blagostanju upravo se može vidjeti takav trend, a najbolje se očituje u koncentraciji ogromne količine bogatstva u rukama veoma uskog sloja bogatih i s druge strane ogromne većine siromašnih. Skandinavske zemlje uspjele su pomiriti ekonomski rast uz iznimno visoku stopu socijalne sigurnosti svojih građana koju postižu uz visoke stope socijalnih izdvajanja. Naravno, pri tome na socijalne izdatke ne gledaju kao na troškove već kao na investicije u ljudski kapital. Mogli bismo reći da vode računa ne samo o proizvodnji u ekonomskom smislu već i o „proizvodnji društva“.

Je li trenutni slučaj oko švicarskog franka pravi pokazatelj da se protiv siromaštva moramo boriti obrazovanjem te na vrijeme, a ne kada je šteta već počinjena?

Pitanje švicarskog franka zasigurno ima veze i s nedovoljnom razinom ekonomske pismenosti građana. No treba biti svjestan toga da građani Hrvatske ne žive kapitalizam stotinama godina kao građani nekih drugih zemalja i da je potrebno vrijeme kako bismo se svi skupa naučili snalaziti se u tim, ponekad zamršenim, procesima. Utoliko je odgovornija trebala biti politika bankarskog sektora, ali i regulatorna politika Hrvatske narodne banke te ne dopustiti da se hrvatske građane tako lako zavede i uvede u prostor koji je sad rezultirao dužničkim ropstvom velikog broja obitelji. I ovdje se više radi o odgovornosti struktura vlasti nego o odgovornosti pojedinca iako se sada od nekih olako može čuti da je svaki građanin mogao slobodno odlučiti o tome hoće li ili neće pristati na kreditne uvjete. Slobodan pristanak znači posjedovanje svih relevantnih informacija u vezi neke odluke, a te informacije, toga smo svi svjesni, ne da nisu bile poznate nego su, dapače svjesno bile prikrivane.

Preneseno s Zg magazina